Vjetar (The Wind)

Te je večeri u pet i pol zazvonio telefon. Bio je prosinac, i kad je Thompson digao slušalicu, već se odavna bio spustio mrak. „Halo.“ „Halo, Herb?“ „O, ti si, Allin.“ „Je li ti žena kod kuće?“ „Naravno. Zašto?“ „Ah, kvragu.“ Herb Thompson je tiho držao slušalicu. „Što je bilo? Nešto mi je tu čudno.“ „Mislio sam te večeras pozvati.“ „Već imamo goste.“ „Htio sam i da prenoćiš. Kad ti žena odlazi?“ „Sljedeći tjedan“, rekao je Thompson. „Ostaje u Ohiu možda devet dana. Mati joj je bolesna. Dođem ti tada.“ „Volio bih da dođeš večeras.“ „I ja bih to volio. Ali dolazi društvo i sve to, žena bi me ubila.“ „Volio bih da možeš doći.“ „Što je bilo? Opet vjetar?“ „O, ne. Ne.“ „Ma je li vjetar?“ upitao je Thompson. Glas je na telefonu oklijevao. „Da. Da, vjetar.“ „Noć je vedra, ne bi ga smjelo biti puno.“ „Ima ga sasvim dovoljno. Ulazi na prozor i malo puše u zavjese. To mi govori sasvim dovoljno.“ „Čuj, zašto ti ne bi došao k meni i prenoćio ovdje?“ upitao je Herb Thompson i osvrnuo se po osvijetljenu predsoblju. „O, ne. Za to je već prekasno. Mogao bi me uhvatiti dok budem dolazio. Do tebe je tri dana jahanja. Ne bih se usudio, no svejedno ti hvala. Do tebe je trideset milja, ali hvala.“ „Uzmi tabletu za spavanje.“ „Herb, čitav sam sat prostajao na vratima. I vidim kako se skuplja na zapadu. Ima tamo nešto oblaka, i vidio sam kako se jedan razderao. Znači da dolazi vjetar, baš tako.“ „No dobro, samo uzmi jednu krasnu malu pilulicu. I nazovi kad hoćeš. I večeras, kasnije, ako hoćeš.“ „U svako doba?“ rekao je glas na telefonu. „Naravno.“ „Hoću, ali bi mi ipak bilo drago da možeš doći. Ali ne bih volio da zbog mene imaš problema. Ti si moj najbolji prijatelj i ne bih to volio. Možda će ipak biti najbolje da se s tim suočim sam. Oprosti na gnjavaži.“ „Kvragu, pa zašto čovjek ima prijatelja? Reći ću ti što da radiš, sjedni i večeras nešto napiši“, rekao je Herb Thompson i u predvorju se premjestio s noge na nogu. „Pa ćeš zaboraviti i na Himalaju i na Dolinu vjetrova i svoju obuzetost olujama i uraganima. Napiši još jedno poglavlje svog sljedećeg putopisa.“ „Pa mogao bih. A možda i hoću, tko zna. Možda hoću. Mogao bih baš to. Puno ti hvala što si se dao gnjaviti.“ „Ma što hvala. Skini mi se s linije, smjesta, no daj. Žena me zove na večeru.“ Herb Thompson je spustio slušalicu.

Ray Bradbury

Otišao je u blagovaonicu i sjeo za večeru, a žena mu je sjela sučelice. „To je bio Allin?“ upitala je. On je kimnuo glavom. „On i njegovi vjetrovi što pušu gore i pušu dolje i pušu vruće i pušu hladno“, rekla je i pružila mu tanjur s hrpom hrane. „Gadno se proveo na Himalaji, u ratu“, rekao je Herb Thompson. „Ta valjda ne vjeruješ u sve što ti je napričao o toj dolini?“ „Priča je krasna.“ „Pentranje tu i tamo, uz ovo i ono. Zašto se ljudi uopće veru po brdima i utjeruju si strah u kosti?“ „Sniježilo je“, rekao je Herb Thompson. „Zaista?“ „I kišilo i tuklo gradom i puhalo, sve odjednom, u toj dolini. Allin mi je to ispričao bar deset puta. I lijepo to priča. A bio se uspeo prilično visoko. Oblaci, i sve to. Dolina je silno hučala.“ „Kladim se da jest“, odgovorila je ona. „Kao da je u njoj mnoštvo vjetrova, a ne samo jedan. Vjetrova sa svih strana svijeta.“ Stavio je zalogaj u usta. „Tako veli Allin.“ „On, kao prvo, nije trebao ni ići i nije imao što gledati“, odgovorila je ona. „Kad čovjek ide po svijetu i u sve zabada nos, onda mu svašta dođe u glavu. Onda se vjetrovi naljute što si im upao, i onda te slijede.“ „Daj nemoj se zezati, on mi je najbolji prijatelj“, oštro joj je odgovorio Herb Thompson. „Sve je to tako šašavo!“ „No sad, bilo kako bilo, prošao je on kroz sito i rešeto. Ona oluja potom u Bombayu, i tajfun u Novoj Gvineji dva mjeseca potom. I onaj put u Cornwallu.“ „Ja nemam nikakva razumijevanja za čovjeka koji stalno ulijeće u vjetrove, oluje i uragane, i onda zbog toga dobije kompleks proganjanja.“ I baš je u tom trenutku zazvonio telefon.

„Nemoj se javiti“, rekla je ona. „Možda je važno.“ „To je opet on.“ I sjedili su tako, i telefon je zazvonio devet puta, a oni se nisu odazvali. Napokon je utihnuo. Povečerali su. A u kuhinji, prozorske su se zavjese blago zaljulale u sitnom lahoru što je dolazio kroz odškrinuti prozor. Ponovno je zazvonio telefon. „Ne mogu ga pustiti da samo zvoni“, rekao je on i javio se. „O, zdravo, Allin.“ „Herb! Evo ga tu! Tu je!“ „Preblizu si slušalici, daj se malo odmakni.“ „Stajao sam u otvorenim vratima i čekao na nj. Vidio sam ga kako dolazi niz autocestu, kako trese stablima, sve jedno po jedno, sve dok nije zatresao i stablima pred samom kućom i sunovratio se prema vratima i ja sam mu ih zalupio pred nosom!“ Thompson na ovo nije rekao ni riječi. Nije znao smisliti nikakav odgovor, a žena ga je promatrala iz vrata predsoblja. „Doista zanimljivo“, rekao je napokon. „On je posvuda oko kuće, Herb. I sad ne mogu izaći, ne mogu ništa. Ali sam ga prešao, pustio sam ga neka misli da me već ima, i baš kad se stuštio na mene da me uhvati, zalupio sam i zaključao vrata! Na to sam bio spreman, jer sam se spremao već tjednima.“ „Sad te već bolje čujem; daj mi pričaj o tome, Allin, staro momče.“ Herb je u telefon glumio dobrodušnost, dok ga je žena nastavljala gledati, a šija mu se počinjala znojiti. „Počelo je to prije šest tjedana…“ „O, da? Vidi, vidi.“ „… Mislio sam da sam mu dao po repu. Mislio sam da je odustao od progona i pokušaja da me ščepa. Ali on je i dalje čekao. Prije šest tjedana čuo sam vjetar kako se smije i šapuće oko uglova moje kuće, vani. Možda samo sat vremena, ne baš jako dugo, ne baš jako glasno. A onda je otišao.“ Thompson je kimnuo glavom u telefon. „Drago mi je što to čujem, drago mi je što to čujem.“ Žena se zapiljila u njega. „Ali se vratio, sljedeće noći. Tresnuo je kapcima i šutnuo iskre iz dimnjaka. Vraćao se pet noći za redom, svaki put sve jači. Kad sam otvorio kućna vrata, bacio se na mene i pokušao me izvući, ali nije bio dovoljno jak. Ali noćas jest.“ „Drago mi je što čujem da ti je bolje“, rekao je Thompson. „Nije mi ništa bolje, koji ti je vrag? Tvoja nas žena sluša?“ „Da.“ „O, shvaćam. Jasno mi je da govorim kao luđak.“ „Baš ni najmanje. Samo nastavi.“ Thompsonova se žena vratila u kuhinju. On se opustio. Sjeo je na stoličicu kraj telefona. „Samo nastavi, Allin, istresi to iz sebe, bolje ćeš spavati.“

„Sad je posvuda oko kuće, kao kakav veliki usisavač što njuška sve zabate. I sad okolo trese drvećem.“ „To je čudno, Allin, tu ga uopće nema.“ „Naravno da ga nema, briga njega za tebe, samo sam mu ja na pameti.“ „Čini mi se da se to dade objasniti i tako.“ „Herb, on je ubojica, najveći vražji pretpovijesni ubojica što je ikad tražio plijen. Veliko njuškavo lovačko pseto, koje me pokušava nanjušiti, ući mi u trag. On gura svoj veliki hladni nos sve do kuće, i srče zrak, i kad otkrije da sam u salonu, onda u nj prebacuje svoj tlak, a kad sam u kuhinji, i on se seli u nju. Sad pokušava provaliti prozore, ali sam ih ojačao, a na vrata sam stavio nove stožere, i kračune. A kuća je čvrsta. Jer su ih u staro doba pravili čvrsto. Sad su mi u kući upaljena sva svjetla. I čitava je kuća osvijetljena, jarko. Vjetar me slijedi iz prostorije u prostoriju, i gleda kroza sve prozore, kad sam upalio svjetla. O!“ „Što je bilo?“ „Upravo je iščupao prednja vanjska vrata!“ „Žao mi je, Allen, što nisi došao prespavati.“ „Ali kad ne mogu! O, Bože, ne mogu izaći iz kuće, ne mogu ništa. Poznajem taj vjetar. Bože, kako je velik i mudar. Maločas sam htio zapaliti cigaretu, ali mi je malo propuha ugasilo šibicu. Taj se vjetar voli poigravati, voli mi se rugati, i sad mu se nimalo ne žuri; pred njim je čitava noć. No, daj! O, Bože, ovaj čas, jedan od mojih starih putopisa, na stolu u knjižnici, da ti je to bilo vidjeti. Malo vjetra iz bogzna kakve rupice u kući, to je tek malo vjetra – i sad lista stranicu sve jednu po jednu. Da ti je to vidjeti. Tu je moj uvod. Sjećaš li se, Herbe, uvoda u knjigu o Tibetu?“ „Da.“ „Ova je knjiga posvećena onima koji su izgubili utakmicu s elementima, a napisao ju je čovjek koji je te elemente gledao u oči, ali im je uvijek uspio pobjeći.“ „Da, sjećam se.“ „Svjetla su se ugasila!“ Telefon je zakrčao. „Upravo su se srušili električni vodovi. Herb, jesi li još tu?“ „Još te čujem.“ „Vjetru se ne dopada toliko svjetla u mojoj kući, pa je počupao električne vodove. Sad je vjerojatno na redu telefon. O, to se zove bal, samo ja i vjetar, kad ti velim! Samo čas.“ „Allin?“ Tišina. Herb se naslonio na mikrofon. Žena ga je kratko pogledala iz kuhinje. Herb Thompson je čekao. „Allin?“ „Vratio sam se“, rekao je glas iz telefona. „Od vrata je dolazilo malo propuha, pa sam ispod nagurao krpa, da mi ne puše po nogama. Na koncu mi je čak i drago, Herb, što nisi došao, ne bih volio da si u tom kravalu. Evo! Baš je razbio prozor na dnevnom boravku, i sad u kući imam olujni vjetar, koji mi baca slike sa zidova! Čuješ ga?“ Herb Thompson je oslušnulo. Iz telefona se začula divlja sirena, pa zvižduk i treskanje. Allin je povikao u slušalicu: „Da li ga čuješ?“ Herb Thompson je nasuho progutao slinu. „Čujem ga.“ „Herb, on me želi živog. Ne usuđuje se srušiti kuću jednim razornim udarcem. To bi me ubilo. Ali on me hoće živog, tako da me može razvući, prst po prst. On želi to što je u meni. Moje misli, moj mozak. On hoće moju životnu snagu, moju psihičku moć, moj ego. On hoće intelekt.“ „Allin, zove me žena. Zove me da brišem suđe.“ „To je veliki oblak para, vjetrovi iz čitava svijeta. To je isti onaj vjetar što je prije godinu dana razderao Celebes, isti pampero koji je ubijao u Argentini, tajfun što se hranio po Havajima, uragan što je početkom godine lupio po obali Afrike. To je dio svih onih oluja kojima sam pobjegao. Slijedio me sve od Himalaje zato što nije želio da znam to što znam o Dolini vjetrova gdje se oni skupljaju i dogovaraju razaranja. Nešto ga je, i to nekoć davno, uputilo prema životu. Ja znam njegove pašnjake. Znam gdje se rodio i gdje izdišu njegovi dijelovi. I on me zbog toga mrzi; kao i moje knjige koje govore kako ga pobijediti. On ne želi da više o tome propovijedam. Želi me ugraditi u svoje golemo tijelo, da mu dadem znanje. On me želi dobiti na svoju stranu!“ „Allin, sad moram prekinuti, žena me…“ „Kako?“ Stanka, i onda puhanje vjetra u telefon, iz daljine. „Što si rekao?“ „Allin, nazovi me za sat vremena.“ Spustio je slušalicu. Otišao je obrisati suđe. Žena je gledala u nj, a on u tanjure, dok ih je trljao krpom. „Kako je večeras vani?“ upitao je. „Lijepo. Ne baš jako svježe. Zvijezde“, odgovorila je. „Zašto?“ „Ma ništa.“ Za sljedećih je sat vremena telefon triput zazvonio.

U osam je došlo i društvo. Stoddard sa ženom. Sjedili su i pričali do osam i pol, a onda ustali i postavili kartaški stolić i zaigrali kanastu. Herb Thompson je miješao i miješao karte, uz lupkanje i tupkanje, pa ih tresnuo na stol, sve jednu po jednu, pred ostala tri igrača. Razgovor je išao amotamo. Zapalio je cigaru i razgorio je u fini sivi pepeo na vrhu, namjestio karte u ruci, pa iskoristio zgodu da podigne glavu i oslušne. Izvan kuće nije bilo ni zvuka. Žena je vidjela što radi, pa je zato s smjesta prestao, i odbacio tref dečka. Polako je pućkao cigaru, i svi su tiho pričali uz povremene male erupcije smijeha, a onda je sat u predsoblju milozvučno odzvonio devet sati. „Tu smo gdje jesmo“, rekao je Herb Thompson, izvadivši cigaru i zamišljeno se u nju zagledavši. „I život je zaista čudan.“ „Molim?“ rekao je gospodin Stoddard. „Ništa, osim da smo tu gdje jesmo, da živimo svoje živote, a na nekom drugom kraju svijeta milijardu drugih ljudi živi svoje živote.“ „Pa mislim da je to prilično očito.“ „Život“, rekao je i vratio cigaru među usne, „je nešto vrlo samotno. Čak i za oženjene ljude. Pokatkad, kad se nađeš u nečijem zagrljaju, osjećaš da si milijun milja daleko.“ „Hvala na komplimentu“, rekla je njegova žena. „Nisam to tako mislio“, objasnio je on, ali nimalo žurno; zato što se nije osjećao krivim, dao si je vremena. „Hoću reći da svi mi vjerujemo u to što vjerujemo i živimo naše male živote dok drugi ljudi žive posve drukčije. Hoću reći, mi sad sjedimo tu u sobi dok tisuću ljudi umire. Neki od raka, neki od upale pluća, neki od tuberkuloze. Pretpostavljam da u ovom času u Sjedinjenim Državama bar netko umire u slupanom automobilu.“ „Taj razgovor baš i nije jako stimulativan“, rekla je njegova žena. „Hoću reći, svi mi živimo i ne razmišljamo o tome što drugi ljudi misle ili kako žive ili umiru. Mi samo čekamo dok smrt ne dođe i nama. Hoću reći da tu sjedimo, na našim samouvjerenim turovima, dok trideset milja dalje, u velikoj staroj kućerini, sa svih strana okružen noću i Bog bi ga znao čime sve ne, jedan od najboljih ljudi pod kapom nebeskom…“ „Herb!“ On je pućkao i žvakao cigaru i slijepo zurio u svoje karte. „Oprosti.“ Brzo je zažmirkao, pa zagrizao cigaru. „Sad sam ja na redu?“ „Sad si ti na redu.“ Igra se nastavila oko stola, uz lepetanje karata, mrmljanje, razgovor. Herb Thompson je utonuo dublje u naslonjač a na licu mu se pojavio bolestan izraz.

Zazvonio je telefon. Thompson je skočio i potrčao prema njemu i s vilice strgnuo slušalicu. „Herb! A ja zovem i zovem. Kakva je kod tebe situacija?“ „Kako to misliš, kakva je situacija?“ „Je li ti došlo društvo?“ „Kvragu, da, došlo je…“ „I sad pričate i smijete se i kartate?“ „Isuse, da, ali kakve to veze…“ „I ti pušiš svoju cigaru od deset centi?“ „O, kvragu, da, ali…“ „Divota“, rekao je glas na telefonu. „To je zaista prava divota. Volio bih da sam i ja s vama. I volio bih da ne znam sve što znam. Mnogo bih toga volio.“ „Jesi dobro?“ „Zasad sve u redu. Sad sam se zaključao u kuhinju. Dio se fasade srušio pod naletom vjetra. Ali sam ja već isplanirao odstup. Kad popuste i kuhinjska vrata, krećem u podrum. Budem li imao sreće, tu bih se mogao održati to jutra. Da bi došao do mene, morat će srušiti čitavu prokletu kuću, a pod je u podrumu prilično solidan. A imam i lopatu, i mogu kopati – dublje…“ Zazvučalo je kao da je na telefonu još mnoštvo glasova. „Što je to?“ upitao je Herb Thompson, osjećajući studen, uzdrhtao. „To?“ upitao je glas iz telefona. „To su glasovi dvanaest tisuća ljudi ubijenih tajfunom, sedam tisuća ubijenih uraganom, tri tisuće pokopanih ciklonom. Dosađujem ti? Eto što je vjetar. To je mnogo mrtvih ljudi. Vjetar ih je pobio, i uzeo njihove umove i tako stekao inteligenciju. Svima im je uzeo glasove i pretvorio ih u jedan glas. Glasove svih tih milijuna ljudi pobijenih u proteklih deset tisuća godina, mučenih i nošenih s kontinenta na kontinent na leđima i u trbusima monsuna i vijavica. O, Kriste, kakva bi se pjesma o tome dala napisati!“ U telefonu su odjekivali i zvonili glasovi i povici i cvilež. „Herb, daj dođi“, zazvala je njegova žena od kartaškog stola. „Eto zašto vjetar iz godine u godinu postaje sve inteligentniji, jer sebi pridodaje tijelo po tijelo, život po život, smrt po smrt.“ „Herb, mi te čekamo“, doviknula je njegova žena. „O, kvragu!“ Okrenuo se i gotovo zarežao. „Daj pričekaj čas, ma je li može!“ Potom se vratio telefonu. „Allin, ako hoćeš da smjesta dođem k tebi, ja dolazim! Trebao sam već i prije doći…“ „Da na to nisi ni pomislio. Ovo je ljuta svađa, ne bi bilo dobro da sad u to ulaziš. I bolje da prekinem. Vrata kuhinje djeluju mi jako loše; morat ću u podrum.“ „Nazvat ćeš me kasnije?“ „Možda, ako budem imao sreće. Ali ja vjerujem da ću uspjeti. Toliko sam mu već puta kliznuo iz ruku i izmakao, ali mislim da me sad ima, i nadam se, Herb, da te nisam puno gnjavio.“ „O, do sto đavola, nisi ti gnjavio nikoga. Nazovi me opet.“ „Pokušat ću…“

Herb Thompson se vratio kartama. Njegova je žena na nj planula očima. „Kako je Allin, tvoj veliki prijatelj?“ upitala je. „Je li trijezan? „Nikad u životu nije popio ni kapi“, rekao je Thompson potunjeno i sjeo. „Trebao sam otići još prije tri sata.“ „Ali on te zove svake večeri, i tako već šest tjedana, i ti si u bar deset navrata otišao da budeš uz njega, i uvijek je sve bilo u redu.“ „Potrebna mu je pomoć. Mogao bi si učiniti kakvo zlo,“ „Bio si kod njega pred samo dva dana, i ne možeš stalno trčkarati oko njega.“ „Sutra ujutro, čim otvorim oči, selim ga u sanatorij. A nisam htio. Jer mi se inače činio prilično razuman.“

U deset i pol je bila poslužena kava. Herb Thompson je polako ispijao svoju, i pogledavao na telefon. Pitam se je li sad u podrumu, upitao se. Herb Thompson je otišao do telefona, nazvao međugradsku i dao broj. „Žao mi je“, rekla je telefonistica. „U tom su se rajonu srušile linije. Čim ih poprave, pokušat ćemo vas spojiti.“ „Telefonske su se linije, znači, srušile!“ kriknuo je Thompson. Pustio je da mu slušalica ispadne iz ruke. Okrenuo se, silovito otvorio vrata ormara, i izvadio kaput. „O, Bože“, rekao je. „O, Bože, o, Bože“, rekao je zapanjenim gostima i ženi s loncem za kavu u rukama. „Herb!“ kriknula je ona. „Moram van!“ rekao je on i kliznuo u kaput. Pred vratima se začulo tiho, slabašno komešanje. Svi su se u prostoriji napeli i uspravili. „Tko bi to mogao biti?“ upitala je njegova žena. Tiho se komešanje ponovilo, vrlo tiho. Thompson je požurio niz hodnik i zastao, sasvim razbuđen. Izvana, vrlo tih, začuo se smijeh. „Nek me vrag nosi“, rekao je Thompson. Stavio je ruku na kvaku, s ugodnim šokom i olakšanjem. „Taj bih smijeh prepoznao i na kraju svijeta. To je Allin. Na koncu je ipak došao autom. Nije mogao dočekati jutro da mi ispriča svoje zbrkane priče.“ Slabašno se nasmiješio. „Vjerojatno je sa sobom poveo i prijatelje. Kao da ih je podosta…“ Otvorio je kućna vrata. Na verandi nije bilo nikoga. Thompson se nije iznenadio; na licu su mu se pokazale veselost i lukavost. Nasmijao se. „Allin? Samo bez trikova! No daj.“ Upalio je svjetlo na verandi, pa zirnuo van i osvrnuo se. „Gdje si, Allin? No daj, daj.“ U lice mu je puhnuo vjetar.

Thompson je na trenutak pričekao, najednom sleđen do srži. Zakoračio je na verandu i oglednuo se s nelagodom i jako, jako oprezno. Nagli zapuh vjetra zamlatarao mu je reverima kaputa, raščupao mu kosu. Učinilo mu se da ponovno čuje smijeh. Vjetar je zakružio oko kuće, i pritisnuo odjednom sa svih strana, jurišajući punu minutu, pa produžio. Vjetar je zamro, tužan, lelečući u visokom krošnjama, prolazeći; vraćajući se na more, na Celebes, na Obalu Bjelokosti, na Sumatru i Cape Horn, na Cornwall i Filipine. Zamirući, zamirući, zamirući. A Thompson je stajao vani, sledjen. Ušao je i zatvorio vrata i naslonio se na njih, i nije se ni pomakao, tako, sklopljenih očiju. „Što nije u redu..?“ upitala je žena.

Ray Bradbury (1920-2012)